Dražen Juračić prakticirajući je arhitekt i dugogodišnji nastavnik na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je bio i voditelj Doktorskih studija. Iako istražuje i projektira u različitim kontekstima, znatan dio njegovog rada vezan je za Zagreb i one dijelove koji su naročito eksponirani kao nositelji urbanog identiteta grada: Bolnicu Vrapče, Šalatu, Donji i Gornji Grad i Mirogoj. Također, aktivan je i u istraživačkoj domeni pa je autor više članaka, studija te sveučilišnog udžbenika o projektiranju bolnica. Razgovor je vođen nakon potresa te je i fokusiran na zagrebačke teme.
Oris: Prošlo je već šest mjeseci od potresa u Zagrebu, sabrana su izvjesna iskustva, otvorene su i polemike oko toga kako se upustiti u rekonstrukciju i obnovu, no nemamo decidirane zaključke, a zakon je konačno stigao. Kakvo je Vaše viđenje stvari?
Dražen Juračić: Zakon o obnovi ne govori o rješavanju nezaobilaznih problema s kojima će se susretati stanovnici oštećenih zgrada.
Prvi je financiranje. Osamdeset posto zvuči jako dobro. Ali to se odnosi samo na konstrukcijsku obnovu odnosno na radove pojačanja potresom oštećene građevinske konstrukcije. Ne uključuje neizbježne zavisne radove – skidanje žbuke zidova i stropova, podnih obloga, opločenja, demontažu instalacija i popravak svega toga nakon učvršćenja konstrukcije. Troškovi za te nekonstrukcijske zahvate su višestruko veći od konstrukcijske obnove. Barem tri, a vjerojatnije četiri puta veći. Kako će se ti radovi financirati, nije jasno. Još je nejasnije kako će se platiti rekonstrukcija dekorativnih elemenata – kapitela, vijenaca, kupola i sl.
Drugi problem nastupa kada suvlasnici uspiju skupiti novac. Tada će se iz većine zgrada morati iseliti tijekom radova jer je konstrukcijska obnova moguća jedino tako da se obnavlja cijela zgrada – od podruma i temelja do krova i sljemena.
Razloga za pesimizam ima još sto. Neriješena imovinska i pravna pitanja, etažiranje, katastar, zemljišne knjige, legalizacije. Opća sistemska nemoć, koma. Paralizirano gradsko organizacijsko i personalno ustrojstvo.
Mislim da je jedina realistična strategija da se Donji grad dogradi na suvisao način, da se iskoristi prilika za sadržajnu i tehničku modernizaciju. Bude li Donji grad osmišljen kao zanimljiva, vibrantna, vesela pozornica smislenog života, zabave, trgovine, kulture i stanovanja privući će nove stanovnike i biznise.
Tada financiranje neće biti problem. Privilegiju da budu smješteni u dograđene katove, tavane, podrume, u rehabilitirane unutrašnjosti blokova, u zamjenske zgrade, platiti će novi susjedi obnovom oštećenih zgrada.
Donji grad treba obnavljati na najvišoj razini ambicije. Ambicije koja odgovara njegovu značaju. On je centar glavnog grada evropske države – njen najprivlačniji i najvažniji prostor.